TREBAŠ LI UMUKNUTI BOŠNJO

Evo malo o svemu onome sto nam se dogodilo i sto nam se jos uvjek događa
Pa dragi moji Bošnjaci, pisite, pricajte, prenosi te na svoju djecu da se nikada ne zaboravi

Ferid ŠANTIĆ-
Zov bošnjački

U jednom od komentara, na jedan moj prilog "Ja nisam Bosanac, ja sam Srbin u Bosni" napisano je i ovo:

"previše je žestine i ratne retorike u tom tekstu.... pa, čak iako sve to treba znat, s tim bi trebalo prestati" .

Od tad mi ovo s tim treba prestati s uma ne silazi. Jer, pitam se prvo da li je ovo napisala ruka bošnjačka? Ako jeste onda se pitam je li moguće da postoji i jedan jedini Bošnjak jal Bošnjakinja koja ovako nešto osjeća u sebi? Ima li, znači, toga insana bošnjačkoga na bijelu dunjaluku koji može i pomisliti, a džaba ti reći i napisati: šutiiii, ne pričaj ni o četničkom ni o ustaškom zlu.... šuti, ni slučajno ne spominji ni Srebrenicu, ni Omarsku, ni Dretelj, ni Foču, ni Stolac, ni Štrpce, ni Sjeverin, ni Bukovicu, ni...... Šuti i ne pričaj ni o velikosrpskim ni o velikohrvatskim nastojanjima koja traju i dan danas a cilj im je jedan, jedini, zajednički uništenje Bosne i Bošnjaka..... Kažem, velikosrpska i velikohrvatska dušmanska nastojanja koja traju i dan danas i trajat će ko zna do kad. Hasli do Dana sudnjega.

Zato hoću odmah da vam, ovako putem jazije, tj. putem pisanja, nešto ispričam. Prije desetak godina upoznao sam starca Samuela. On je Jevrej a sa svojih 15-tak godina, na početku Drugog svjetskog rata, dospio je u njemački logor Aušvic. Božijom odredbom preživio je. Potom je studirao historiju, novinarstvo..... Kao student dobio je posao koji se ogledao u tome da u Evropi i cijelom svijetu organizje mrežu Jevreja koji neće raditi ništa drugo osim što će, u zemljama u kojima žive, posjećivati škole, TV i radio studije, novinske kuće, raznorazne skupove.... i svugdje samo pričati o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Tako sam i ja, ovdje u ovoj švedskoj školi upoznao starca Samuela. On je toliko star i mršav da mi najviše liči na onu skorjelu egipatsku mumiju koja hoda. Ali, on i njegova žena, evo već 60 godina, rade samo jedan jedini posao a to je: svugdje i svakome pričaju o stradanju Jevreja..... To mu je svih ovih šezdeset godina jedini posao. U ovu moju školu on dođe svake jeseni, u tačno dogovoreno vrijeme, jer njegovu priču o stradanju Jevreja nastavnici su uvrstili u svoje školske planove. Nikad nisam mogao prisustvovati njegovom izlaganju. Niti ću ikad moći. Zbog toga što bi me damla, tj. kap srčana ubila, čini mi se. Kad ga vidim u školi najradije bih počeo da vrištim jer mi, namah, prostruji kroz glavu misao o tome da li će ikad doći dan da Bošnjaci i Bošnjakinje koji su preživjeli genocid u Srebrenici, koji su preživjeli Omarsku, Dretelj, Foču, Višegrad, Sarajevo, Štrpce, Sjeverin, Bukovicu..... isto ovako pričaju o tome? I to da pričaju u svrhu opomene. Isto ovako kako to starac Samuel radi. A Samuela sam u jednoj prilici upitao zašto Izrael sada radi Palestincima isto ono što je i Hitler radio Jevrejima pa čak i gore stvari? Imao je kamaru "objašnjenja" i "opravdanja" za to.

Međutim, mene je istovremeno i strah kad o ovome razmišljam. Jer, u duhu onoga s tim bi trebalo prestati sve mi se čini da u jednom dijelu naroda Bošnjačkog počinje da zaživljava baš to da mi ne trebamo ni govoriti ni pisati ni o Srebrenici, ni Omarskoj, ni o Dretelju, ni o Foči, ni o Višegradu, ni o Sarajevu, ni o Štrpcima, ni Sjeverinu, ni o Bukovici, ni..... A sve pod maskom onoga hinjskog, ulizivičkog, neljudskog.... . pa znaš, mi, eto, ponovo moramo zajedno. Svako onaj u čijoj se psihi okoti ovaj hinjski bacil neka sebe upita ovo:
Ako Bošnjaci prestanu govoriti i pisati o svim zlima koja ih evo vjekovima pogađaju i od velikosrpske i od velikohrvatske ideologije, da li će to zaustaviti i četništvo i ustaštvo u njihovim dušmanskim naumima?
Ko ima i zehricu bistre pameti, ko ima i zehricu ljudske kuraži u sebi mora jasno i glasno kazati, prvo sam sebi a onda i svima ostalima, da Bošnjačka šutnja ni slučajno neće odobrovoljiti ni velikosrpstvo ni velikohrvatstvo pa da oni, onako namah, prestanu kidisati i na Bosnu i na Bošnjake. Istina je, u stvari, u ovome:
Samo onda kad u svakoj bošnjačkoj kući bude imala kamara, gomila, hrpa..... knjiga, novina, video kaseta, CD-a...... o onome šta nam je učinjeno i šta nam se i dan danas čini od strane i velikosrpstva i velikohrvatstva i kad budemo iskoristili svaku prigodnu priliku da to pokazujemo i o tome pričamo svojoj djeci i svima drugima, tek tada možemo računati na to da nam se to više neće ponoviti. Tek tada će nosioci i četništva i ustaštva, bar malkice, ustuknuti jer će znati da će biti raskrinkani, jer će znati da nećemo šutjeti. Znadni, Dobri moj Bošnjo, da tvoja, bošnjačka riječ danas mora imati istu onu snagu i istu onu ulogu kakvu je imala ona bošnjačka zulfikara i onaj bošnjački tufek u prošlim vijekovima. Jer, kad su naši dušmani znali da ih u svakoj bošnjačkoj kući čeka bar po jedna zulfikara i bar po jedan tufek nikad nisu ni na nas ni na naš toprak, jurtisali, tj. kidisali. Tada su znali da će, kao napadači, kao ugnjetivači, biti ubijeni. Međutim, kad su nas sa podvalama tipa "bratstvo-ubistva" doveli ovdje gdje su nas doveli i kad su bili sigurni da u bošnjačkoj kući više nejma ni zulfikare ni tufeka, onda su mogli i u uzeti 75% Bosne i tamo, ko bajagi, napraviti republiku zvanu Masovna grobnica i nekakvu ustašoidnu herceg-bosnu.
E zbog toga, Dobri moj Bošnjo, kao i zulfikara i tufek, danas istu snagu mora imati i tvoja riječ o zlu koje ti je činjeno i koje će se nad tobom činiti do Dana sudnjega ako ti budeš šutio. Ja nisam vaiz pa ne mogu ni vaziti ni držati teološke pridike ali sam, svega mi na svijetu, dobro upamtio Kur'ansku pouku koja glasi: Neka o zlu govori onaj kome je zlo činjeno. E pa ima li onda i jedan Bošnjak i Bošnjakinja na bijelu dunjaluku kojem na neki način od strane velikosrpstva i velikohrvatstva nije nekavo zlo učinjeno. Tvrdim da takav insan bošnjački ne postoji. Postoje samo oni među nama koji toga učinjenog zla nisu svjesni ali to ne znači da im to zlo učinjeno nije.


Zbogo toga ne umukni, Dobri moj Bošnjo. Nego pričaj, piši, snimaj filmove, TV emisije.... o tome šta si doživio i šta i dan danas doživljavaš od strane fašizovanog velikosrpstva i velikohrvatstva. Nemoj se, Dobri moj Bošnjo, bojati da ćeš time uništiti zajedništvo, odnosno da ćeš time naštetiti našem zajedničkom življenju sa Srbima, Hrvatima, Crnogorcima.... Ne, time ćeš ga samo ojačati. Jer, Srbi, Hrvati, Crnogorci koji istinski žele zajedništvo i sami osuđuju svoje fašizovane sunarodnike. Potvrđuju to Petar Luković, Gojko Berić, general Jovan Divjak, Stipe Mesić....
Zbog toga ne umukni, Dobri moj Bošnjo, nego pričaj. Pričaj u svrhu zaustavljanja zla koje se nad tobom tako dugo sprovodi. Pričaj ko gore spomenuti starac Samuel jer jedino tada možeš biti siguran da će dušmani tvoji ustuknuti


Njega, Rama, jednoga od 10.000 srpskom fašističkom rukom ubijenih Bošnjaka u srebreničkom genocidu, srpski fašisti su natjerali da on, odavdje iz šume, svoje sunarodnjake doziva i da ih poziva da dođu do njega. A dolazak do njega značio je dolazak pod kamu četničku. Ovo je bio zov kakav nikad, od Kalum bela, Bošnjak Bošnjaku uputio nije. Bio je to zov koji je pozivao u smrt i nestanak. Zbog toga današnji bošnjački zov mora značiti život i opstanak. Život i opstanak Bosni, Bošnjacima i svima drugima kojima je Bosna domovina njihova. Dozovimo sebi jedni druge, od Krajine do Sandžaka, od Posavine do Hercegovine, od Sidneja do Los Angelesa, od..... Dozovimo sebi jedni druge i svi, ama baš svi, zakunimo se i obećajmo da ćemo u jedinstven saf stati. Obećajmo to našeme Rabbu i našeme Ramu. Obećajmo i ispunimo. Jer, zov Ramov do Dana sudnjega će nad Bošnjacima lebdjeti i bdjeti.

I nakon svega, Bošnjo, trebaš li šutjeti?!

Poruka onom koji se prepozna
Ja imam cistu savjest
Imas li je ti?

Ja imam prosli ponos
Imas li ti ikakav?

Podignute glave krocim
A ti?

Nebo mi dusu prima
Gdje je tvoja?

Srce mi za istinu kuca
A tvoje?

Ja imam miran san
Kakav je tvoj?

Ja imam dobre ljude
Imas li ih ti?

Ja bi prastat trebao
Ti nemas za sto

Meni oprost ne treba
Ti preklinji za njega

Ja imam zemlju Bosnu
Zapitaj se imas li je ti?

Bio je april hiljadu devet stotina devedeset druge
dodjose neki smrdljivi jadni "ljudi"...?
uzese nam sve sto bijese nase
livade,kuce,fabrike i pruge

govorise tada da u Bosni ima
slobode,sunca i neba
samo za neke "ljude"!?druge.

Ubise tada dvije stotine hiljada
nasih neduznih Bosnjaka
sad je u Bosni i Hercegovini
tuge puna skoro kuca svaka.

I jos toliko osta teskih invalida
neko je ostao bez ruku
neko bez nogu
a neko bez ocnoga vida.

Dok ocevi i majke nase
za scerima i sinovima svojim
nepresusne i gorke suze liju
dzelati smrdljivi do grla uprljani
cistom Bosnjackom krvlju
sad po pecinama se kriju.

A bijahu jadni srpskijunaci
nad nevinim i dobrim Bosnjanima nasim
moram napisati ovo da se opet
takvo zlo ne ponovi
toga se najvse plasim.

Pitaju me da li mrzis...?
suvisno pitanje je to
nikada ljude mrzio nisam
al uvjek cu mrziti one
sto cine nered i zlo.

Kaze mi sin moj mali
jeli babo, ko su ti delati
evo pisem o njima sne
kad porastes naucit ces
i to sine moras znati
da je od njihove krvnicke ruke
dvijesta hiljada nevinih Bosnjaka
dozivjelo teske smrtne muke.

Nekom su zaklali brata i sestru
nekom sina i scerku
a nekom oca i majku.

Zato te molim sine moj
da nikad ne zaboravis
prolivenu Bosnjacku krv,suze i znoj....!

Večeras Srbija treba da čuje
(Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994)

Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Šest malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.

Svako ljeto ima 11 juli

Od danas je ljeto. Zapravo, od jucer, jer ponoc je prosla. Od vrucine se ne moze spavat. Nesto razmisljam, ne sjecam se vrucine 1995 godine. Tada je bilo samo panike, pa straha, pa nicega, pa opet malo straha, tek toliko da shvatis da si ziv.

I ovo ljeto ce imati taj 11 juli. Datum koji mi nista strasniji nije od jednog aprilskog dana 1993. Ovog 11 jula mezar moga oca i dede dobit ce "komsiju". Kosti amidzinog sina bice pokopane tamo, gdje je samo 11 juli vazan. "Tamo" nema drugih dana osim 11 jula. Svakog se evo dana u posljednjih nekoliko mjeseci spominje Srebrenica, genocid, presude, pravda.... Gadjaju se i nasi i njihovi i oni treci ako ih ima, svim mogucim terminima ne bi li se dotakli barem malo Srebrenice. K'o biva to ce ih uciniti boljim i donijet im nekakve poene. Jadni su oni koji poene skupljaju na Srebrenici. Nestalo je tamo poena, kada je porazena ljudskost 11 jula 1995. Ne moze se sa Srebrenicom postati bolji ako si los, jer nagutala se ona losih i ne moze ih vise svariti.

Ko da je proklet taj komad zemlje tamo. Nama prezivjelim svako ljeto donese parce gorcine i tuge, k'o da nismo dovoljno tugovali. A ostalim gradjanima ove zemlje bude povod za kojekakve diskusije o tome sta bi bilo da je bilo i kad bi bilo... k'o da ostali gradjani ove zemlje nemaju pametnijih stvari. Prokleto je to parce zemlje, al' haman cemo bas na tom parcetu morati graditi nesto novo. Ne znam sta. Jer sve smo do sad pokusali, nista nije valjalo. To parce zemlje ce nam morat donijet i nesto lijepo, kad tad. Do tad nek Srebrenica lebdi u sadasnjosti na krilima proslosti.

Opet se valja u kabur spustit, pa kosti rodjakove na dno stavit.Sve kako valja i dolikuje. Opet u sebi mrznju moram nadvladati, da sutra djecu mogu uciti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac ucio. Opet se moram sa rodjacima u oci gledati i sutit. E ta mi je sutnja najgora. Mi u Srebrenici 11 jula evo unazad nekoliko godina sutimo i gledamo se, a neki tamo svih ostalih dana laju o Srebrenici. Stid nek ih bude nase sutnje!!!

Elvir se zvao. Imao je 20 godina. Pusku nikada nije nosio. To je cinio njegov otac umjesto njega. Prije 24 godine dosao je u moju avliju i rekao mojim roditeljima da bi bilo lijepo da se ja zovem Elvis, jer Elvir i Elvis je slicno. Njegovo ime, njegovo srce, njegove zelje su u meni... Tesko jest, al' durat se mora, durali bi i oni za mene....

..Hvala Amira na ovim iscrpnim i teskim tekstovima nadam se da ce bar neko da ovo procita ako zelis da od ovog nesto stavim direktno na stranicu ja to mogu i uraditi tebi sam dao opciju administratora na formu malo to tece ide na stranici ali nije problem moze se i to rijesiti ako zelis da uredjujes stranicu

Admin (citat):..Hvala Amira na ovim iscrpnim i teskim tekstovima nadam se da ce bar neko da ovo procita ako zelis da od ovog nesto stavim direktno na stranicu ja to mogu i uraditi tebi sam dao opciju administratora na formu malo to tece ide na stranici ali nije problem moze se i to rijesiti ako zelis da uredjujes stranicu

Ja se iskreno nadam da ce ovo narod citati i nasa djeca. Iskreno, ne osjecam se dovoljno kompetentnom da pisem o Islamu, ali evo ja cu pisat o BiH a ti pisi o Islamu.
Opciju sam primjetila, i voljela bi da ovo profunkcionira, evo sam i ovoga moga natjerala da se uclani. Znam da ovaj tekst o Ramu i Srebrenici tesko pada, tezak za citat, ali ne moze biti nama teze kad citamo nego onima koji su sve ovo prezivili.
Mislim da svima nama ponekad nedostaje da se podsjetimo "sto smo ovdje"

Znam sta mislis i uredu je ali tu zenu supruge od Rame i majku od sina Nermina. Saliha Osmanovic koju licno poznajem. Ona je sada u srebrenici zivi u kucu koju joj je sto malo donator napravio sto malo dobri ljudi. Sama je bez ikog svog ovdje mozes malo procitati o njoj http://www.hajrat.com/?p=880

Ovdje svaki komentar suvisan. Neponovilo se nikada vise.

Srebrenica-Otvorena rana

Fatiha
El-hamdulillahi Rabbil~`alemin
Er~Rahmanir~Rahim
Maliki jeuvmid~din.
Ijjake na'budu ve ijjake neste'in.
Ihdinas~siratal mustekim,
Siratallezine en'amte 'alejhim,
Gajril~magdubi 'alejhim ve led~daal~lin.
Amin!

Srebrenica-11. juli 2009. godine
SREBRENICA, 28. maja (FENA) - Na današnjoj sjednici Organizacionog odbora za obilježavanje 14. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, u Potočarima, razmatrani su izvještaji o dosadašnjim aktivnostima jedanaest pododbora te utvrđivan sadržaj programa obilježavanja 11. jula.

Prihvaćeno je da na centralnoj manifestaciji, koja će biti isključivo vjerskog karaktera, bude obraćanje načelnika Općine Srebrenica Osmana Suljića i jednog predstavnika međunarodne zajednice u BiH.

Zumra Šehomerović, članica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ istakla je da se ovo udruženje već uključilo u realizaciju programa, posjetom Den Haagu i sastankom s predsjednikom Haškog tribunala. Udruženje će organizovati još nekoliko okruglih stolova, a u Vogošći će prirediti trodnevni program, uz prikazivanje filmova o genocidu, promocije knjiga i prigodnu akademiju.

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava organizovat će značajnu međunarodnu konferenciju, a štampat će i nekoliko knjiga, prirediti izložbu fotografija posvećenu genocidu u BiH.

Prije sjednice Organizacionog odbora, načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić sastao se s Urošom Penom, direktorom policije RS-a. Istaknuto je da će se izvršiti sve potrebne mjere na osiguranju komemorativnog skupa u Potočarima, 11. jula, kada će se u Memorijalnom centru Potočari obaviti zajednička dženaza za oko 500 Srebreničana, ubijenih jula 1995.

U Srebrenici, malom gradiću u istočnoj Bosni, 1995. godine živjelo je 5.800 stanovnika i 35.000 izbjeglica.

U julu 1995. dogodio se užasan masakar, koji je počinjen pod vodstvom Ratka Mladića, Vojske Republike Srpske (VRS), policije i srpskih paramilitarnih snaga. Napadi na tada UN zaštićenu zonu Srebrenica trajali su danima da bi 11. jula 1995. Srebrenica pala.

Po službenim procjenama padom Srebrenice ubijeno je 8000 mladića i muškaraca u starosnoj dobi između 12 i 70 godina.

Masakar u Srebrenici jedan od najgorih u Europi poslije završetka Drugog svjetskog rata. UNO i Međunarodni Kazneni Sud klasificirali su zločin u Srebrenici kao - genocid.



11. jul. Obiljezava se stradanje, bol, tuga...GENOCID.
GENOCID nad Bosnjackim narodom. Genocid nad civilima, neduznim ljudima, nasim ocevima, bracom...
Svijesni uzasnog stradanja Bosnjackog naroda zelimo pustiti “glas” da znamo sta je bilo i da to nikada necemo zaboraviti.
U znak sijecanja na Srebrenicu i Srebrenicke zrtve zelim da svi doprinesemo obiljezavanje ovog bolnog dogadzaja za sve nas tako sto cemo u nas potpis postaviti NEVER FORGET SREBRENICA, i da na taj nacin stanemo rame uz rame uz sve porodice koje su nekoga izgubile i damo im podrsku.Nedozvolimo da Srebrenica bude zaboravljena, nit njene zrtve, zene koje jos uvjek traze istinu o svojim muzevima,sinovima, ocevima.

Poslednja faza GENOCIDA je zaborav...zato...Pruzite podrsku svim zrtvama sa jednim obicnim potpisom NEVER FORGET SREBRENICA.

Tebi, gospođo Evropo!

Autor Šefka Begović-Ličina



Obraćam ti se sa gospođo, jer su me roditelji, kao malu, naučili da se svakom obraćam s poštovanjem. Gospođe su pravedne, plemenite i blage.

Ti nisi gospođa, Evropo, znam to već odavno. Možda nećeš htjeti pročitati ovo moje pismo, nećeš željeti čuti moje riječi, ni istinu koju ću ti napisati. Odavno si gluha na vapaje nas Bošnjaka iz Bosne. Gledala si mirno kako umiremo. Nisu te doticale naše rane i boli, ni jecaji majki, ni vrisak nena i silovanih djevica, ni krikovi ubijenih sinova. Nisi imala košmare zbog srušenih djevojačkih snova i izgubljene časti.
- Zar je u tebi umro insan, Gospođo? – pitam te kao što ćeš biti pitana na Sudnjem danu.
Imala sam deset godina kada je rat počeo. Živjela sam na imanju s roditeljima, nenom, bratom i starijom sestrom. Imanje nam nije bilo veliko, ali smo bili sretni u ljepoti onoga što nam je davala naša zemlja.
Budila sam se svakog jutra, radosna, i jurila u susret suncu i ljepoti dana. Trčala sam našim livadama za razigranim janjadima i šarenim leptirima. Udisala sam najljepše mirise otkosa, bilja i drveća iz šume. Umivala sam se rosom i pila tek pomuženo mlijeko i izvorsku vodu. Nisam nikuda išla iz Skelana, mislila sam da je moje selo najljepše na dunjaluku. Nisam znala za kompjutere, mobtele, ni tv, a opet sam bila najsretnija, svaki dan mi letio kao san.
Kad je kod nas počelo pucati, da li si tada, gospođo Evropo, štrecnula i prepala se za goli život, kao što smo mi? Da li si mogla zamislit kako će se raspasti naši životi? Ti si tada, vjerovatno, bila na nekom kongresu u svijetu licemerja, slave, rukovanja, pompi, uz bogatu trpezu, s pićem u ruci, s lažnim osmjehom i riječima da ćeš zavesti red u našoj zemlji.
Prve bačene granate, u parčiće su razbile moje djetinjstvo i uništile mi život. Dok su tebe slikali, Gospođo, ja sam, sa deset godina, shvatila svu strahotu rata i upoznavala zločince. Bila sam dijete koje je rat, preko noći, pretvorio u odraslu osobu. Došli su pogani ljudi i uništili nam život i razrušili dom.
Oca i brata su ubili pred kućom. Brat je još davao znake života, kad su nas odveli. Ostao je u ropcu, i ne znamo kad je izdahnuo. Njegov umirući pogled neću zaboraviti dok sam živa. Nije to bio pogled koji moli i zove u pomoć. Ne! Njegov pogled je bio pun prezira prema tebi, Gospođo. Umirao je, bio ponosan i jači, no ti što ćeš ikada biti.
Zatvorili su nas u neki hangar sa preko dvije hiljade ljudi. Svi smo bili zbijeni, jedan uz drugog, kao drvca u kutiji šibica. Ja sam samo željela zraka, iako mi je glad čupao želudac, a usta pucala od žeđi.
Ni svi mirisi tvojih holandski lala i pariških parfema, ne bi mogli ugušit zadah koji nas je gušio u toj gomili ljudi.
Dostojanstveno smo podnosili muke i teško iskušenje, koje je bilo više tvoje nego naše. U nekoj nijemoj tišini, bez zraka, razgovarali smo pogledima i razumjeli se. Dovama smo čuvali razum i znali da moramo izdržati i preživjeti. Željeli smo da makar neko ostane živ i svjedoči o ljudskim nakazama koje su, učinjenim zločinom, postajale heroji.
Ti si, Gospođo, u pariškom teatru, uživala u nekoj predstavi ili jedrila morem, letjela avionom za Helsinki, možda pila punč u Budimpešti na koktelu licemjernih vođa svijeta. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze u svili i perju.
Mi mi smo, gospođo Evropo, spavali uspravno, jedni drugima naslonjeni na ramena. Niz noge nam se slivao urin koji smo bosim nogama zatrpavali u zemlju, da ugušimo zadah. Nismo mogli ni čučnuti. Noge i cijelo tijelo nismo osjećali, samo nam je duša bila živa. Nismo gubili nadu u spas, ni vjeru u Boga, dž.š. Uzdizali smo duh iznad izmrcvarenih tijela.
Sada znam da smo, nas dvije hiljade ljudi, bili jači nego cijelo tvoje biće, Gospođo, s toliko država, mora, topova i sile. Umirali smo s dovama, okamenjenim suzama i kletvom. Dok su nas vodili ka logoru, krvnici su nas udarali, pa nam je odjeća bila u dronjcima, ali smo izgledali svečanije obučeni od tebe, Gospođo Evropo, sa svilom i štrasom. Mi smo, na sebi, imali nešto mnogo bogatije: čast. I sad je imamo.
Prorijedili su nas, pa smo mogli sjesti. Ti bi nam rekla: “Pa eto, bilo vam je lakše!“ Nije nam bilo, jer su neke, koje su odveli, ubili. Cure su odvodili sebi za zabavu.
Da li si čula, Gospođo, vrisak djevice koja zna da će joj silom oduzeti čast? Ti vjerovatno i ne znaš šta je to!
Mogla sam sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama očajnih majki čije su kćeri silom odvedene. Ubijali su, tako, bošnjačke djevice, netaknute pupoljke, odnjivljene na livadama Semberije, napojene vodom s Drine, po rođenju okupane u Uni i Neretvi, zadojene mlijekom s Jahorine, Igmana i Bjelašnice… Svake noći, nevine curice i djevojke krvoloci su odvodili u svoje odaje. Odvodili ih izrodi i zvjeri ljudske, da utole monstruoznu glad! Ostavljali za sobom gibet, sram i pečat, što ne može oprat sva voda svijeta, čak ni za više stoljeća.
Vraćali su ih u zoru, raščupane, pocijepane, krvave. To više nisu bile ponosne, bujne djevojke livada, šuma, planina i bosanskih rijeka. To su bili polumrtvi, poluludi insani, koje su, kao snoplje, padali na zemlju. Nisu dozvoljavale nikom da ih utješi ni dodirne, čak ni majkama. Sahatima su sjedile okamenjene, gledale u prazno, bez suza i riječi. Odvodili su ih svake noći i iznova ubijali njihovo dostojanstvo, a mi nijemo kleli zločince i tebe.
Bosna je ječala od rana, odzvanjala od vriska curica, vapaja majki i slala ti pozive za pomoć. Ti nisi htjela čuti, gospođo Evropo, iako se vrisak čuo do neba. Nisi mogla čuti od glasne muzike bečke filhramonije ili neke milanske operete.
Udarci, pucnji, jeka, glad, zima i patnja – time su bili ispunjeni naši životi, a ti si, Gospođo, šutjela.
Tada si mirno slušala o nekoj maloj zemlji, tamo negdje na Balkanu, gdje ljudi ratuju. Gustirala si mirno svoje piće u Španiji, odmarala se u hladu na udobnoj ležaljci. Šminkali te navečer, pred izlazak na snimanje za televiziju. Dok smo mi umirali, ti si, ispred reflektorskih svjetala, pružala ruku uz licemjeran osmjeh.
Odavno, ja znam, gospođo Evropo, da su to bile samo isprike za putovanja, susrete, sjaj, divljenje – odavno ti ne vjerujem.
Ja sam u zagušljivom hangaru, s hiljadama nevinih ljudi, sanjala i željela samo slobodu. Nismo ništa drugo tražili, osim da budemo ljudi. Ti si, gospođo Evropo, imala drugi san. Željela si posjetiti Nijagarine vodopade, vidjeti ljepote Venecije ili ispiti viski u restoranu Ajfelove kule.
Dok si ti mijenjala udobne fotelje, majka i ja smo sjedile na leđima moje sestre, zgrčene ispod nas. Majka je prekrivala dimijama, a ja tijelom da je sakrijemo od krvnika i sačuvamo joj čast. Ona je drhtala ispod mene kao uplašeni zečić. Zato ja sad, Gospođo, ne smijem sjednuti, jer se plašim da ću osjetiti sestrino drhtanje i onaj strah da će je zlikovci naći.
Bog, dž.š., je htio da ostanem živa, da upamtim, da prezrem zločince i tebe. Nisam tražila da odlikuješ moj narod, što je, u okupiranom Sarajevu, dok su se razarale i rušile džamije, sačuvao dvije crkve: pravoslavnu i katoličku. Nisam tražila ordenje, što je moj Bošnjak, dok se pucalo, iz poštovanja prema vjeri, Jevrejima sačuvao Hagadu, najveće bogatstvo njihove historije. Željela sam samo da nađeš i kazniš zločince.
Ostala sam siroče, bez ikoga i bez ičega. Domovina mi je bila uništena, porodica ubijena, djetinjstvo ukradeno. Snagom volje, pomoću Boga, dž.š., i dobrih ljudi, uspjela sam opstati i uspraviti se. Bol, koju sam doživjela, još je taze i nosim je kao vječnu ranu.
Studentica sam fakulteta Političkih nauka u Sarajevu. Nisam ja, gospođo Evropo, ovaj fakultet upisala slučajno. Želim, znanjem i umom, dosegnuti vrh pravde. Želim ti primjerom pokazati kako treba biti pravedan i pravi čovjek. Možda ćemo jednog dana, moja zemlja i ja, suditi tebi. Nikad se ne zna!
Moj cilj je znanje i ja, učeći, koračam ka njemu. Snagu mi daju kosti mojih najmilijih, nezaboravljeni pogled umirućeg brata, babin uzdah, majčina briga, sestrini drhtaji i nedočekana mladost.
Neću ti reći kako su oni ubijeni, a kako sam ja preživjela. Ne! Nisi se ožalostila što sam ostala bez petero svojih najmilijih. Šta za tebe znače hiljade ubijenih? To je samo broj stradalih ljudi na Balkanu. Da su u tolikom broju ubijene cuke, cijeli svijet i ljudi za zaštitu životinja digli bi glas.
Pročitala sam da ste, davno, u Kosmos slali psa Lajku. Strepila mu cijela planeta, da li će se živ vratit na Zemlju. Za hiljade naših života, Gospođo, niste brinuli.
Zato hoću vama, gospođo Evropo, i ostaloj gospodi, što sjedi za stolom, pokazati šta je pravda. Ako jednog dana sretneš mladu, dostojanstvenu djevojku u najljepšem hidžabu, s mirisom behara i trave s pokošenih livada, koja priča šapatom planinskih potočića, a ima aktovku u ruci i, u očima, ljepotu Bosne, znaj da sam to ja: djevojka iz Skelana koja ti je napisala ovo pismo.
Ja ću te, gospođo Evropo, kao predavač na fakultetu, vratiti da ponovo budeš brucoš, da dobro proučiš i naučiš pravo čovjeka na život. Da savladaš Zakon koji određuje kaznu za svaki počinjeni zločin. Dat ću ti negativnu ocjenu zato što nisi zapamtila da svaki čovjek ima pravo na slobodu i život na Zemlji, na kojoj ima mjesta za sve. Što nisi kaznila one koji su nam to uskratili i što nisi našla krvoloke koji su nam ubili najdraže i razorili naš dom. Gospođo Evropo, pali ste na ispitu!
Ako želiš čuti zašto sam ti dala neprelaznu ocjenu, otputuj do Tuzle i prošetaj do Kapije, gdje je umrla mladost, gdje su zaleđeni osmjesi i pjesme maturanata. Tu ćeš zateći majku koja, s rukama ispruženim k nebu, nečujno uči Fatihu i staricu u crnini, koja drhtavom rukom pokušava upaliti svijeću. Odgovor ćeš dobiti, Gospođo, na Markalama, gdje se, u temeljima tek popravljenog asfalta, duboko sakrio sram.
Na Mostu Suade Dilberović, zastani i pitaj je zašto nije liječnica u bijelom mantilu i ko joj je ukrao mladost. Usput, upitaj i Mariju, zašto danas ne šeta Ferhadijom i Vilsonovim.
Obiđi šehidsko groblje Kovače, pročitaj datume rođenja i dane smrti svih pokopanih. Upitaj ih zašto su u tolikom broju, što su tako mladi umrli – i to će ti biti odgovor zašto si na ispitu pala. U svakom ćošku Bosne, naći ćeš odgovor.
Da li ćeš, idući mojom Bosnom, ugnuti glavu od srama i učinjene nam nepravde? Usput ćeš se, možda, čudit što je moja zemlja živa i još ljepša negó prije. Zapuhnut će te behari jabuka i šeftelija, mirisi zambaka, zumbula i mladosti. Nećeš vidjeti nigdje mržnju u očima ljudi. Mi ne umijemo mrziti. Mi samo preziremo, a to je za čovjeka najgore.
Jednom ćemo, možda, gospođo Evropo, ti i ja sjedeti za istim stolom i suditi drugima. Ja ću donijeti pravdu, miris i ljubav Bosne. Naučit ću te da su istina, čast i ljubav ljepši od pariškog sjaja, rimske historije, londonske moći, varšavskih parkova, stokholmskih bogatstava… Pokazat ću ti da smo opstali, ojačali i da, uspravljeni, idemo u budućnost.
Zvala bih te ove godine 11. jula na dženazu ekshumiranih žrtava iz Srebrenice, ali ne smijem. Prepoznat će te šehidi, pa će te pljuvat hiljade mezara što nijemo stoje u redu.

Neću se, na kraju, potpisat. Umjesto potpisa, šaljem ti sliku poredanih tabuta u Potočarima.
Neka ti oni, gospođo Evropo, umjesto mene, ispišu svoja imena i brojeve.

Šefka Begović-Ličina
Iz knjige Duša u leptiru