Bosanski jezik i Književnost

Bosanski jezik je zajednički jezik za sve ljude koji žive u zemlji koja se još
prije naseljavanja Slavena na njeno tlo zove Bosna (u čije ime ukljucujem
Bosnu, Hercegovinu i Sandžak). To je kako historijska - tako i trenutno
aktualna činjenica. Sve druge tvrdnje su ništa drugo do manipulacije
nejezičke prirode. Prva bosanska država koja je imala bana i neovisnu vladu
osnovana je početkom X stoljeća.
Iz tog perioda sačuvani su najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani
stećci (natpisi na bogumilskim nadgrobnim pločama). Najstariji sačuvani
bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa južnoslavenskog jezičnog
područja uopće je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju
trgovinski odnosi bosanske države s Dubrovačkom republikom.

Pisani jezik je upotrebljavan i mnogo ranije, ali za to, na zalost, danas ne
postoje dokazi, zahvaljujuci vandalskim nasrtajima susjednih zemalja i
napadima i pljacki bogatog kulturnog blaga zemlje Bosne. Od 1100-te do
1400-te Bosna je samostalno kraljevstvo, a jedno cijelo stoljece i
najmocnija drzava na Balkanu s sjevernim granicama na rijeci Savi, juznim
na Jadranu od Splita do Boke Kotorske, zapadnim u Lici, te istocnim
granicama u danasnjem Kosovu. Prvo banovina, a zatim i kraljevina je
vjesto odolijevala svim napadima izvana, i cak stavise - brzo se sirila.
Srednjovijekovna Bosna je bila organizirana na feudalnim principima, a
uporedo s drzavnim sistemom imala je i vlastitu, neovisnu bosansku crkvu,
koja je zagovarala dualisticko ucenje (crkva je izmedju ostalog prihvatala
Jevandjelje kao svetu knjigu, ali nije priznavala Kristovu bozanski prirodu).

Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie
iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih jezika) koju je napisao najpoznatiji
vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.

Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena
njegova rasprostranjenost. Na nekoliko bogumilskih stijena pronadjenih u
zapadnoj Bosni zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje
je imalo svoju upotrebu na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je
posebno prilagodjena bosanska varijanta cirilicnog alfabeta, takozvana
bosancica, izgradjena na osnovama klinastog pisma.

Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke
krscanske vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s vatikanskim papom, ili
bolje receno svojim katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj.
Sve je naposljetku dovelo do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio
prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katolickih franciskanskih
svestenika i opata(kaludjera) koji bi prosirili katolicko ucenje u Bosni.
Tokom misije svestenici su upotrebljavali latinski jezik, sto je u izvijesnoj
mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.

BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST

Kao i u primjeru drugih nacionalnih književnosti, bošnjačka književnost se
također odvija u dva glavna toka, koje čine usmena književnost, na jednoj i
pisana književnost, na drugoj strani. Uobičajeno je da se usmena književnost
razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. žanrovski (lirska pjesma, balada,
epska pjesma, usmena predaja i sl.), dok je u primjeru pisane književnosti
uobičajen pristup posredstvom dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno,
osmansko, austrougarsko, razdoblje između dva svjetska rata i sl.), a onda
se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrši žanrovska podjela različitih
vrsta lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest,
pripovijetka, kratka priča i sl.).

USMENA KNJIŽEVNOST

Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim i razuđenim
oblicima, u rasponu od najkraćih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do
najdužih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bošnjačka
usmena književnost se može dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom,
na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani. Prvu skupinu djela oblikovanih
stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a treću
bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti
na: priče o životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim
crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke
prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj
strani.

PISANA KNJIŽEVNOST

Sačuvani spomenici pismenosti i književnosti, mada oskudni brojem,
svjedoče o raznovrsnosti pisama i oblika. Rasprostranjenost grčkog i
latiničkog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosančicu, koje su
bile u svakodnevnoj upotrebi. Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne
Bosne i Huma su Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak iz XII te Splitski
odlomak s kraja XII ili s početka XIII stoljeća. Brojne su i glagoljske glose na
spomenicima pisanim bosančicom, što upućuje na zaključak da se
glagoljica zadržala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje. Spomenici pisani
bosančicom brojniji su i raznovrsniji, a obuhvataju crkveno-kanonske
apokrifne spise, pisane na crkvenoslavenskom jeziku bosanske recenzije, s
rijetkim elementima živog narodnog govora, zatim povelje, darovnice, kao
značajan izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovan narodni govor, te
epitafi i zapisi, u kojima gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepa
književnost, također pisana narodnim jezikom.